Menu
Koliko puta ste u životu čuli da je za nekog, na pitanje o tome kakav je, dobiven odgovor da je “dobar dečko”, onda opet koliko ste puta od tih “dobrih dečki” čuli da su ih “prisilili” na članstvo u ovom i onom ili pod prisilom imenovali na neku šefovsku, direktorsku ili drugu poziciju...
Za uvod ću ispričati jednu istinitu zgodu iz jednog velikog poduzeća, mogao bih navesti i imena aktera priče, ali budući su neki još živi, onda ću to izostaviti.
Poduzeće je izvan Zagreba gradilo novu tvornicu pod vodstvom jednog svog iskusnog inženjera za kojeg je direkcija mislila da će poslije pokretanja proizvodnje u tvornici ostati raditi kao direktor.
Gradnja je dovršena, oprema instalirana, probna proizvodnja pokrenuta, ali inženjer koji je vodio gradnju odbija ostati u tvornici kao direktor. Ne pomažu ni molbe, ni obećanja, ni prijetnje, jer se čovjek neće razvesti od žene da bi u nekoj vukoje*ini bio direktor makar i prosperitetne tvornice. Kaže Upravi da je on svoj posao obavio, tvornica je izgrađena prema planu i puštena u pogon, pa ako ga ne ostave na miru on će dati otkaz i otići. To je na zadnjem razgovoru kod generalnog direktora i ponovio kao svoj definitivni stav.
Kako Uprava poduzeća i nije razmišljala o nekom drugom kadrovskom rješenju, uvida u lokalnu kadrovsku strukturu nije imala, a onda opet želeći imati sebi potpuno odanog čovjeka, našla se u problemima.
Pomoćnik generalnog direktora za kadrove zove direktora kadrovske službe na hitan sastanak, govoreći ovome, koji je tek djelomično bio upoznat s problemom, kako pod hitno treba pronaći nekoga za direktora novoizgrađene tvornica i da je rok "jučer".
Ali eto njih dvojica ća sada na brzinu pročešljati raspoloživu kadrovsku strukturu u poduzeću i pokušati pronaći potencijalne kandidate, kako bi došli do nekog, pa makar i privremenog rješenja. Najednom se pomoćnik sjeti jednog imena, čovjeka kojeg su iz kraja u kojem je tvornica, “povukli” u Zagreb radi nekih drugih potreba, te kaže kako bi se možda ovaj uz neke pogodnosti želio vratiti. Direktor kadrovske službe na spomen imenovanog ispali k'o iz topa da je spomenuti glup, a pomoćnik kaže da je “dobar dečko”, na što kadrovik vrne da je možda istina to da je spomenuti dobar dečko, ali da je jednaka istina i to da je glup, a on glupane ne kani predlagati za direktore. Pomoćnik na to kaže neka onda hitno rješi problem kako zna i umije. Spomenuti direktor kadrova je bio sve samo ne dobar dečko i pronašao je čovjeka koji je imenovan direktorom nove tvornice koju je preko dvadeset godina uspješno vodio.
Ipak u priči spomenuti “dobar dečko”, a “dobri dečki” nam uvijek trebaju, je koju godinu kasnije završio na direktorskom mjestu, s kojeg je otišao i u mirovinu, sve vrijeme striktno vodeći računa da se ne miješa u svoj posao. Jedino je budno pazio da se bespogovorno izvršavaju sve želje pretpostavljenih, pogotovo one privatne.
“Dobre dečke” se vrlo brzo prepoznaje, oni su prema šefovima uslužni do servilnosti, svoje stavove gotovo ni o čemu nemaju, ta i što će im kad šefovi imaju stav, a šefov stav je i tvoj stav. Svaki “dobar dečko” tako ima svog sponzora, a ponekad istodobno i više njih. Svo ulizništvo, sva servilnost i snishodljivost neće ipak spriječiti “dobre dečke” da ogovaraju svoje šefove na mjestima za koja pretpostavljaju da šefovi neće znati. Poneki od njih strada kad šef dozna da ga je jedan od “dobrih dečki” proglasio npr. “beskorisnim prgavim pijancem”.
“Dobri dečki” redovno stradavaju u slučajevima kad sponzor bude smijenjen, ode iz poduzeća, ode u mirovinu ili u zatvor, a na njegovo mjesto dođe čovjek “nasađen” poput onog direktora kadrova iz uvodne priče, koji organski ne podnosi “dobre dečke”.
Stradat će i onda ako su se stjecajem privatizacijskih okolnosti našli u poduzeću koje je bilo u stranom vlasništvu, bilo u rukama privatnika koji zna svoj posao (jer i takvih ima), gdje se ne cijene uvlakačko-ulizičke sposbnosti, a “dobri dečki” se nikad i nisu trudili da budu stručnjaci na nekom području, a onda, o užasa, gazda/šef zatraži o nečemu mišljenje “dobrog dečka”, a prethodno mu nije rekao svoje.
I sad netko može reći zašto ja pišem o tome jer je to bilo u nekadašnjoj državi, hm da, a danas nema ni “dobrih dečki” ni šefova koje takvi vole, a ja bih rekao da se na tom planu gotovo ništa promijenilo nije jedino što su danas šefovi/sponzori “dobrim dečkima” gotovo u pravilu ljudi iz političkog establishmenta.
Tako su direktori državnih poduzeća uglavnom iz redova “dobrih dečki”, jer kako bi primjerice Ivo Sanader izvlačio novac iz tih poduzeća da su direktori radili svoj posao u korist poduzeća i države, a ne u korist Ive Sanadera. “Dobri dečki” regrutirani su i na neke ministarske položaje, a pogotovo na mjesta šefova Uprava ili službi u ministarstvima, s tendencijom da tako bude i ubuduće.
Da je npr. Vladimir Ferdelji bio “dobar dečko” i umjesto svojeg mišljenja imao Komadinino ili još bolje Milanovićevo, nitko ga ne bi dirao niti smjenjivao.
E da, “dobri dečkki” nastoje biti šefovima na oku, ne propuštajući nikad priliku da se dodvore na bilo koji način, pa i čineći kojekakve privatne usluge šefovima, a onda, jednom uočeni kao “dobri dečki”, brzo napreduju na hijerarhijskoj ljestvici.
Oni sami će se, kad ih se imenuje na neku dužnost, uvijek braniti kako to nije bila njihova želja, ali, je li, morali su popustiti pod silnim pritiscima “odozgo” i prihvatiti tu dužnost, koju oni, je li, ne bi nikad, naravno ni riječi o tome da oni o tom poslu na koji su raspoređeni voljom moćnog pojedinca ili stranke, doslovno pojma nemaju.
“Dobri dečki” su izuztno obdareni tzv. funkcionalnom pameću, principom da su pametni zato jer su na toj poziciji, jer da nisu tako pametni, onda bi umjesto njih bio imenovan netko drugi.
Samo se “dobrog dečka”, bez znanja ijednog stranog jezika, a sa jednim gotovo upropaštenim poduzećem iza sebe, kojem je kao “dobar dečko” i postao direktorom, svojedobno uporno guralo za direktora ZV-a. Na sreću nije prošao, ali je zato koju godinu kasnije ipak završio kao direktor jedne od podružnica Zagrebačkog holdinga.
“Dobri dečki” su oni na kojima se zasniva korupcija u nekom duštvu jer samo u korumpiranom društvu takvi uspijevaju.
Poznato je da su “dobri dečki”, neovisno o struci i razini obrazovanja, “stručnjaci” za sva područja, tako je moguće i da stručnjak iz košaraške branše (izrada košara i drugih proizvoda pletenih od vrbovog šiblja) bude upravo najpogodniji za NO HEP-a, a da nema područja koje ne bi mogao “pokriti” puno eksploatirani Srećko Ferenčak, samo, eto, moral ga spriječava u tome. Kako njegov, tako i njegovog sponzora.
Kadrovska politika koju vodi Kukuriku koalicija ne razlikuje se od one koju je vodio HDZ, samo jedne “dobre dečke” zamjenjuju drugi, otprilike istog mentalnog sklopa i podjednakih sposobnosti.
I nije RH baš tako deficitarna s kadrovima, kako se to pokušava prikazati puku, pa oklijevanje oko nekih imenovanja pokazuje da je deficitarnija s “dobrim dečkima”.
Milanoviću, sljedeće izbore si već izgubio. I sam kao "dobar dečko", ali i radi drugih "dobrih dečki"...
Pročitajte još:
- KOMENTAR: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio tu “prokletu” Europsku uniju
- KOMENTAR: Znanstvenici bi trebali istražiti fenomen glasača Hrvatske demokratske zajednice
Komentar je u cijelosti prenesen s portala Pollitika.com
